Kulturni, gospodarski i športski život, narodni običaji

Objavljeno 8. svibnja 2012.

Kulturni život u Novom Vinodolskom krajem 19. i početkom 20. stoljeća pa sve tamo do početka Drugog svjetskog rata bio je veoma intenzivan i raznolik. Novi je inače poznat po svojoj brojnoj i znatiželjnoj publici, što se zanima za kulturne priredbe, čime se baš ne mogu podičiti i tzv. razvikaniji jadranski i drugi kulturni centri, pa čak i oni tzv. metropolitni. To je uočljivo i tijekom tzv. mrtve sezone u jeseni i zimi, a najviše dakako tijekom ljeta, kada se u Novom održavaju najrazličitije kulturne priredbe, počam od onih zabavno-karnevalsko-folklornih pa sve do onih najserioznijih, što mogu privući i najrafiniranije kulturne konzumente.

Kulturni život u Novom Vinodolskom

U Novom je još gslika1odine 1875. bilo utemeljeno pjevačko društvo “Mažuranić”, što se godine 1932. preimenovalo u “Stjenjak”. U njemu je još djelovalo tamburaško društvo “Lovor”, tamburaško društvo “Zvonimir”, limena glazba (1912) i đačko tamburaško i pjevačko društvo “Vinodol” (1923. ili 1925.), što je bilo osobito popularno u Novom zahvaljujući uspješnom radu njegove diletantske, kazališne družine, što je godinama najuzbudljivije zabavljalo i uveseljavalo stanovništvo Novog; koje je tada bilo jako sklono ovom zabavno-umjetničkom mediju, u trenutku kada osim njega u pustoši i tišini jesensko-zimske osame turističkog mjesta nije bila postojala nikakva druga mogućnost kulturnog zadovoljenja. U Novom su između dva svjetska rata često gostovali ondašnji prominentni kazališni, operni i baletni umjetnici iz Zagreba i Beograda, pošto je u Novom bila Glumačka vila na Ogulinskoj cesti, u kojoj su se oni odmarali. Za vrijeme ljetnih sezona oni su nastupali na terasi hotela “Lišanj” pred ondašnjom elitističkom novljanskom publikom, a to su između ostalih bili: Zinka Kunc-Milanov, Zlatko Baloković, Lovro pl. Matačić, Vjekoslav Afrić, Marijana Radev, Rudolf Hackl-Kukić, Viktor Starčić, Vika Podgorska, August Cilić, Ruža Cvjetičanin, Dubravko Dujšin, Branko Gavela, Nada Babić i toliki drugi umjetnici najviše umjetničke reputacije, povremeno čak i pojedinci i gostujuće kazališne ekipe iz Čehoslovačke i Mađarske. U Novome je godine 1925. zahvaljujući entuzijazmu Rudolfa Paškvana radio kinematograf u salonu novljanske obitelji Antak, nastavivši poslije jednogodišnjeg prekida, rad od godine 1928. do godine 1934, u dvorištu Novljanke Zore Piškulić-Arbičinke. Večernji zabavni život u Novom u međuratnom razdoblju (1918-1941) bio je doista živopisan i bogat, na svoj način i prema onovremenskim kriterijima skoro monden. Plesne i druge zabave održavale su se na terasama hotela “Lišanj”, “Kleka”, kavane iznad novljanske plaže, restauracije “Malvić”, vile “Nade” i na terasama tadašnjih novljanskih gostionica, posebno “Vinodola” na novljanskom korzu, kao i na terasi najstarijeg novljanskog hotela “San Marino”, u čijem staklenom paviljonu je svojedobno bila kockarnica, čiji su prvi klijenti bili bogati predstavnici ondašnje ruske carističke emigracije, što su iz Senja u Novi dolazili u kočijama. Cesti gost Novoga bio je poznati magioničar Sven-gali, a povremeno tijekom cijele godine gostovale su u Novom i ruske kozačke grupe, što su uz ostale zabavne točke izvodile na novljanskom nogometnom igralištu na Melu razne šokantne i uzbudljive ekshibicije na trkaćim konjima. U Novome je bio osobito popularan sastav Koči Kalmana, unutar kojeg je poslije završetka Drugog svjetskog rata u kavani iznad novljanske plaže više godina pjevao i poznati pjevač zabavne glazbe Ivo Robić. Novljanska putnička obala tijekom ljetnih turističkih sezona pružala je poseban rivijerski ugođaj, pošto su svakodnevno uplovljavali u nju manji i veći putnički brodovi, do sedam putničkih pruga, uključujući i noćne promenadne vožnje. Nerijetko su u ljetnom razdoblju Novi posjećivali i ratni brodovi ondašnje Kraljevske ratne mornarice, uklapajući se u turističko-mondeni kontekst Novog, koji je doista bio neprijeporan. U novije vrijeme pojam kulturno-zabavnog Novog je dakako uz druge novljanske kulturne aktere, Kulturno umjetničko društvo “Ilija Dorčić” što je utemeljeno godine 1951, a čiji je prvi predsjednik bio Juraj Potočnjak. Ono do dana današnjeg neprekidno, uporno i najuspješnije njeguje kult novljanskog narodnog folklornog stvaralaštva na najambicioznijim razinama, posebno promicanja novljanske narodne ženske i muške narodne nošnje, dobivši za to mnoga priznanja i nagrade u zemlji i inozemstvu.

Rani razvoj turizma u Novom tamo još u drugoj polovici 19. stoljeća nije uopće slučajan, budući da se je on počeo iskazivati u uvjetima djelotvornog uprisutnjenja kulturnog ozračja Novoga; što je rezultiralo visokim nivoom turističke kulture i sadržajnim kulturno-zabavnim životom; pogotovo u razdoblju između dva svjetska rata, kada je Novi zbilja bio mondeno turističko ljetovalište srednjoeuropskih određenja na razini ondašnjih najekskluzivnijih hrvatskih, jadranskih turističkih središta. Novi je čak po koječemu bio čak ispred njih, što najbolje i najuvjerljivije potvrđuje i danas određeni visok nivo turističke kulture u Novom, što je nedvojbeni šarm što nekim današnjim novoizgrađenim turističkim središtima toliko nedostaje, što dakako ne može promaknuti oku dobrog poznavatelja ambicioznih zahtjevnosti modernog turizma. Kulturni image Novoga svrstava ga među najperspektivnije prostore Hrvatskog primorja na planu turizma, pošto u Novom postoje skoro sve pretpostavke za ovaj oblik njegove identifikacije i za ostvarenje jedne sretne sinteze kulture i turizma, na čemu se danas opravdano toliko inzistira. Uostalom, nemoguće je govoriti o kulturi u Novom Vinodolskom; ukoliko se ne uzme u obzir njegov bogati i polivalentni turistički razvoj,   što   je  uz   ozračenje  novljanske  kulturne baštine, jedan od najbitnijih anticipatora njegove kulturne identifikacije.

Športski život grada

slika2Športski, relativno raznoznačni život u Novom seže u prošlost Novoga, još u prva desetljeća 20. stoljeća. U Novom je veoma rano bila omiljena gimnastika, prema kojoj je ondašnja novljanska mladež gajila upravo euforijsko raspoloženje. Na raznim nastupima i sletovima Novljani su postizavali zavidne rezultate u gimnastici, u okviru Jugosokola, Hrvatskog sokola i Hrvatskog junaka. U Novom je godine 1925. utemeljen Novljanski građanski športski klub (popularno nazivan NGSK), naravno nogometna sekcija, kada je bilo izrađeno i malo nogometno igralište, što se godine 1931. proširilo na Melu, a godine 1934/35. potpuno preuredilo i sačinilo u propisnim dimenzijama. Godine 1932. utemeljena je juniorska momčad NGŠK-a “Poskok”. Neko vrijeme, tj. pred početak Drugog svjetskog rata, postojao je u Novom i nogometni klub “Vinodol”. Poslije završetka Drugog svjetskog rata, godine 1945. utemeljen je u Novom de facto novi nogometni klub “Vinodol”, koji unatoč povremenim krizama djeluje vrlo uspješno do dana današnjega, okupljajući oko sebe sve ljubitelje nogometa u Novom. Novo nogometno igralište, poslije višegodišnjeg korištenja prostora na Dolcu ispred zgrade Osnovne škole “Ivan Mažuranić”, sačinjeno je nedavno na Krasi, čime su stvoreni potrebiti preduvjeti za daljnji uspješni rad nogometnog kluba “Vinodol”. Tijekom posljednjih desetljeća djeluju u Novom doista podosta uspješni i dobro organizirani športski klubovi košarkaša i drugih športova, kao što je u razdoblju od godine 1930. do godine 1940. bio veoma uspješan rad novljanskih vaterpolista i plivača, što su tijekom ljetnih turističkih sezona nastupali na otvorenom moru pred nekadašnjim novljanskim gradskim drvenim kupalištem, oduševljavajući pri tom brojne domaće i strane turiste ondašnje elitističke turističke klijentele jedriličarstvo se u Novom počelo razvijati još krajem 19. stoljeća, kada su se njime, isključivo za svoj osobni užitak, bavili obični domaći ljudi, Novljani na svojim barkama s najjednostavnijim jedrima. Jedriličarsko-brodarsko društvo “Burin” utemeljeno je u Novom godine 1952. obnovivši svoj rad godine 1982. pod nazivom “Jedriličarsko društvo-Yacht club “Burin” Novi Vinodolski”, koje i danas djeluje sa 30-40 aktivnih jedriličara, uglavnom mladih entuzijastičkih aktivista. Ono je dosad osvojilo više od sto pokala i raznih nagrada na regatama, od kojih su najznačajnije: državni prvaci 1989, 1988-90 i 1993, sve u klasi “krstaša” i Sportaši općine Crikvenic a godine 1987-89. Novome su pripale i dvije Plave vrpce “Vjesnika”, prva: kapetanu duge plovidbe Miljenicu Žaniću godine 1977. i druga: zajedno Lučkoj ispostavi Novi i ribarima Klenovice godine 1982. Kapetan Miljenko Žanić je i pobjednik regate “Austria cup 95”. Novi Vinodolski je na određeni način i jedan od pionira razvoja tenisa u Hrvatskom primorju, pa i na hrvatskom Jadranu. Samo relativno manjem broju ljubitelja ovog športa je poznato, da je u Novom tenis-igralište sačinjeno još godine 1926. (ispred vile “Pavelić” i “Vere”) i da su na njemu igrali ondašnji najbolji i najpopularniji tenisači Punče, Mitić i Palada, što je magnetno privlačilo i okupljalo ondašnju bogatu, pa i na određeni način snobovsku turističku klijentelu, što je bila počela masovnije navraćati u Novi.

Narodni običaji

slika3Jedan evidentni, doista krajnje markantni vid kulturnog identiteta Novog Vinodolskog su njegovi narodni običaji, odnosno elementarni, snažni, gotovo žestoki kult novljanske narodne tradicije uopće, što je čvrsto ukotvljen i sačuvan u Novom Vinodolskom, unatoč mnogim destruktivnim elementima i tendencijama otuđene tehnicističke današnjice. Najkonkretniji novljanski folklorni naboji srašteni su u Novom srećom uz mesopust-karneval, što onda ad hoc stvara neobične simbiozne projekcije plebejske i moderne zabavne manigestacije, tako da turistički namjernik, stranac, što dođe u Novi, može u novije vrijeme i usred ljetnog mediteranskog štimunga doživjeti u određenom reduciranom, ali i u krajnje zanimljivom obliku pravu eksploziju spontane folklorne ekstaze, doduše djelomično i u pomalo banaliziranom turističko-ugostiteljskom retušu. Novljansko narodno stvaralaštvo u cjelini i u pojedinostima razložno impresionira i svojim sadržajima i svojim rezonantnim porukama.

Ono se isključivo, najviše temelji na novljanskoj narodnoj junačkoj, epskoj pjesmi, koja je spiritus movens svih njegovih posebnih precizacija. Novljanske pak narodne lirske pjesme posjeduju u svome biću tolike lirične naboje, što aktiviraju u novljanskom puku sve senzore novljanske elementarnosti i ponosnosti. Novljanske narodne junačke pjesme svojevrsni su izvorni umjetnički rekapitularij sudbine novljanskih predaka, najstarijih novljanskih naraštaja, što su na nekadašnjem prostoru svojeg egzistiranja najslikovitije predočili svoj život, etiku, moral i ideale, a što i dan-danas na svoj, nebukvalan način ravnaju njihovim cjelokupnim ljudskim bićem, unutar kojeg ih toliko nadahnjuje njihovo hrvatstvo, slobodarstvo, junaštvo, poštenje, istinoljubivost i druge komponente njihova svjesnog mentalnog moralnog sklopa. To je možda najbolje i najreljefnije vidljivo u ushitnom, cijelim bićem angažiranom i dostojanstvenom predavanju Novljana svojim bogatim i raznolikim narodnim običajima, u dostojanstvenom i uznositom narodnom kolu naročito, kada ponosni i odabrani pjevači novljanskog narodnog kola, zvani “pivači”, originalni porteparolei svega onoga što je Novljane pokretalo stoljećima, demonstriraju i strastveno oglašavaju u svojem pjevanju patrijarhalne moralne kategorije, što njihovim pjevanjem postaju u određenom smislu kategorične didaktičke poruke, što ih oni s toliko sugestivnosti upućuju svima onima koji ih slušaju. Neki lijepi novljanski običaji poput vinčaca i salastva nažalost potpuno su iščezli poradi nametljive dominacije modernih zabavnih instrumentarija. Cjelokupno emocijsko i društveno biće svakog Novljana prosto zatreperi, kada se on prožme smislom poruka, što ih reaktualizira ovaj folklorni ritual. Novljansko narodno stvaralaštvo, pogotovo onda kada se ono manifestira zajedno s mesopustom-karnevalom dobije neku svoju posebnu dimenziju, iznuđujući iz plebejskog bića Novljana njihove najspontanije osjećajne naboje. Uživanje Novljana u njihovim folklornim ritualijama je zbilja totalno, prežestoko, sveobuhvatno, toliko elementarno, da ono u njih imade još uvijek prednost pred svim drugim, pa čak i pred onim, u tim trenucima, njihovim najosobnijim i najozbiljnijim životnim preokupacijama i obvezama. Koliko je to novljansko folklorno zadovoljenje u svim autohtonim Novljanima dominantno, proizašlo iz najdubljih dubina njihova cjelokupnog ljudskog bića, možda na najzanimljiviji način ilustrira i činjenica, da je u jednoj ili možda čak u više prilika kolovođa ovog prekrasnog i uznosi-tog novljanskog narodnog kola bio i sam pjesnik i ban pučanin Ivan Mažuranić, nadahnut nedvojbeno snagom te hrvatske, rodoljubive, zavičajne i etične novljanske identifikacijske prožetosti.

Poznati hrvatski književnik August Šenoa bio je veoma impresioniran mentalitetom Novljana i identifikacijom njihova ljudskog bića, posebno njihova samosvjesnog i nenametljivog hrvatstva, što ga je bio na posredan način prepoznao u mažuranićevskoj pjesničkoj verziji, posebno u genijalnoj epskoj pjesmi “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića. Stoga uopće nije čudno, što je August Šenoa godine 1874, samo poslije jednog dana boravka u Novom Vinodolskom zaključio “da su svi Novljani nekakvi čudni ljudi, nose glavu visoko, ponosito, gotovo biš mislio kao da preziru cijeli svijet. I u karakteru Novljana ima prema tom držanju nešta ponosita, odmjerena, otresita…” Ni bolji ni gori od drugih, Novljani doista osebujno i djelotvorno reprezentiraju simpatičnu posebnost svog ljudskog i hrvatskog bića, zahvaljujući i zasadama i ozračenjima neprijepornog hrvatskog kulturnog identiteta Novog Vinodolskog i visokoj kulturno-civilizacijskoj razini življenja Novljana, kao i njihovim nemalim doprinosima hrvatskoj znanosti, kulturi, politici, umjetnosti i književnosti. To i jest osnovni razlog, što kultura u Novom Vinodolskom nije nikad bila niti je to i danas neka puka, knjiška kulturološka kategorija, nego spontana i svjesna oduhovljenost, zavidni kulturni image, što Novljane, one autohtone ali i one kasnije rođene u njemu pridošlice čini sadržajnijim i punijim, evidentno kulturnim i civiliziranim. Svatko tko u bilo kojoj prilici dođe u Novi Vinodolski prije ili kasnije, u ovom ili u onom obliku neizbježno osjeti to najneposrednije, najodređenije i najkonkretnije.

Sadržajna prošlost – djelotvorna sadašnjost

Danas Novi Vinodolski i njegova okolica (Povile, Klenovica, Smokvica, Sibinj, Krmpote, Ledenice i Zagone)   u   sklopu    svog   nadahnutog   sveopćeg mogućeg razvoja, koračaju samosvjesno prema svojoj boljoj i ljepšoj budućnosti. Sadržajna prošlost razložno ih motivira prema djelotvornoj sadašnjosti i budućnosti. Turizam je zacijelo najbolja i najizazovnija šansa cjelokupnog novljanskog prostora, posebice Novljanske rivijere. Još uvijek neizgrađeni reprezentativni hotel na Glavičici, ekskluzivni restoran na otočiću “San Marino” i privlačna marina u novljanskoj luci čekaju investitore i skoro je pravo čudo, što se do sada nisu pojavili investitori, bilo domaći bilo inozemni. Izgradnjom ovih kapitalnih objekata Novi bi zaista izmijenio svoj ugled i značio daleko   više,   nego   što   to   znači   danas,   unatoč sadašnjoj brojnoj turističkoj klijenteli, što sa toliko nadahnutog htijenja inklinira Novom Vinodolskom. Odluka Hrvatskog sabora godine 1992. da se Novome vrati status općine i grada oslobađa Novi svake paternalističke brige raznih njemu nenaklonjenih lokalpatriota s bilo koje strane i pretvara ga objektivno u neprijeporno hrvatsko urbano središte i hrvatsko ljetovalište zbilja najperspektivnije budućnosti. Kulturni identitet Novog Vinodolskog, u ovom i u svakom drugom kontekstu, dragocjeni je i motivacijski instrumentarij unapređivanja općine i grada Novog Vinodolskog na svim područjima njegova budućeg razvoja.

                                               Prof.dr. Dragomir Babić,
                                               Fotomonografija Novi Vinodolski,
                                               Tipograf, Rijeka 1995.

DOKUMENTI:
KUD Ilija Dorčić (jpg; 106693Byte)
Sport (jpg; 104528Byte)
Kolo (jpg; 122756Byte)