Od prethistorije do XIX.stoljeća

Objavljeno 8. svibnja 2012.

Od prethistorije do dolaska Slavena

       Prethistorijski nalazi govore o životu nama još pobliže nepoznatih paleolitskih ljudi u spilji Peć na Zagori, a brončanoga doba dalje u gradini na Ospu. Bez sumnje, ovdje su veoma dugo razvijali svoj život nama poznati Iliri – Japodi, a od 4. st. pr. Kr. Vjerojatno Liburni, znameniti osobito po svojoj brodograđevnoj i brodarskoj vještini. Vrijednost novljanskoga područja, koje se nalazilo između većih japodsko-liburnijskih naselja Senja i Bakra već je onda morala, dakle, biti znatna. Nema sumnje u to da su i ovamo stizali uvijek znatiželjni i za trgovinu zainteresirani Heleni (Grci).

VinodolOvo područje, međutim, izuzetni položaj dobiva za vlasti Rimljana, u prvom stoljećima nove ere. Vinodol (vjerojatno) kao Vallis vinearia (pod tim imenom spominje se, doduše, tek u 12. st.) postao je živo, osobito tranzitno područje, na novoizgrađenom putu čiji je početak u Akvileji (potonji Oglej), a koji se u Bakarskom zaljevu račva prema dolini te uz more; ti se krakovi opet spajaju u Novome, u jednu ceste, dalje prema Senju. Nalazi u Novome i oko njega govore o naglijem cvatu rimske civilizacije; vino i masline/ulje bili su značajni izvozni proizvodi, što potvrđuju podvodni nalazi u Povilama.

       Mišljenje je nekih istraživača da je snaženje vlasti cara Konstantina Velikoga pridonijelo i pojavljivanju Lopara u uvali Lišanj kao velike utvrde/naselja. Na susjednom otočiću Sv. Marinu nalaze se dokazi o veoma ranoj pojavi kršćanstva – sačuvani su temelji crkve, a i natpis s imenom Konstantinove majke Jelene. Lopar je zapravo dio cijeloga jednog obrambenog sustava, zbog kojega je morski kanal između  Novoga i otoka Krka postao sigurna plovidbena ruta.

       Antički svijet što ga je činila civilizacija sa središtem u Rimu, išao je, međutim, kraju; nije ga spasilo niti stvaranje centra u Konstantinopolu (Carigradu), iako je Istočno Rimsko Carstvo, poznato kao Bizant, živjelo još stoljećima, a neko je vrijeme u njegovu sastavu i Novi. No, velika seoba azijskih i europskih naroda dovela je i ovo područje pod Gote, ali najtemeljitiju prekretnicu učinio je dolazak Slavena.

Prvo hrvatsko doba

slika1       Slaveni se prvi put na obali Jadrana spominju 599. i 600. god. U susjednoj Istri. Oni su se i na novljanskome području profilirali kao hrvati. Ostaci Roma i poromanjenih Liburna te drugih pripadnika golemoga afroazijskoeuropskoga Rimskog Carstva u Kvarnerskom primorju uspjeli su se održati samo u doista čvrstim utvrdama, na ovome području samo u gradovima Osoru, Krku i Rabu, a možda i u Tarsa-tiki na obali Rječine.

       Čini se da je Vinodol područje među prvima u nas sasvim poslavljeno, odnosno pohrvaćeno; taj je kraj sa susjednim otokom Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj) domovini na istočnoj obali Jadranskoga mora (uz Dalmaciju i Istru). U Vinodolu su otkrivene hrvatske nekropole veoma ranoga postanka. Brojni su nalazi koji govore o živim međuutjecajima starohrvatskoga življa nastanjenoga na prostoru od Južne (dalmatinske) do dijela Zapadne (istarske). Tako prema jednome mišljenju i Novi u počecima 9. st. pripada jadranskoj državi hrvatskoga kneza Borne. I kasnije je, povremeno, dio hrvatskog kneštva i kraljevine, pa – prema M. Baradi – i neposredni ˝territorium regale˝. Nema sumnje da je i područje Novoga bilo dio hrvatske kraljevine Dmitra Zvonimira čije je ime zabilježeno prvi put hrvatskim jezikom i hrvatskim, glagoljskim pismom na Baščanskoj ploči na susjednome otoku Krku (oko 1100. godine), kao i prvi put hrvatsko ime općenito.

       Novi, dalje, dijeli sudbinu ranosrednjovjekovne države koja je na prijelazu iz 11. u 12. st. postala dio Hrvatsko-Ugarsko Kraljevine. U to vrijeme pripada Krčkoj, pa Krbavskoj odnosno Senjskoj biskupiji, u kojima je, pa tako i u Novome, u upotrebi bila staroslavenska služba božja/glagoljanje, hrvatski jezik i glagoljsko pismo.

       Samome mjestu, međutim, bitnije se mijenja povijesna sudbina u doba snaženja gospodara susjednoga otoka Krka – Krčkih knezova, jedinih koji su s jadranskih otoka prerasli u dinaste europskih razmjera, postavši, pored ostaloga i hrvatskim banovima/potkraljevima. Pojavivši se u vrelima u 12. st., a veoma vješto igrajući između dvije silnice – Mletačke Republike, čiji su velmože postali, krivotvorenom su darovnicom, datiranom 1223. god. Na ime kneza Vida II., a tobože od kralja Andrije II., dobili ˝totam terram Wynodol˝ . Falsifikat se odnosio vjerojatno na stvarne zasluge, a legaliziran je 1251. godine, te potvrđen i kasnije.

       Drži se da su i kasnije zidine Lopara pregrmjele sva kasnoantička i ranosrednjovjekovna nevremena, naravno, s izmijenjenim stanovništvom; čini se da je ovdje bilo i župno mjesto u prvo hrvatsko doba. No, Krčkim je knezovima stari Lopar bio premalen, neudoban i nesiguran. Podigli su zato Novi Grad na prikladnijem mjestu, na brežuljku, podno brda Osap, a nad prirodnom lučicom koju čini utok Suhe Ričine u Jadran.

Knežija Vinodol

slika2       Knežija Vinodol (s tim statusom od polovine 13. st.) dijelila se na devet upravnih cjelina – ˝gradova˝, točnije rečeno općina (od sjevera prema jugu): Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Belgrad, Bribir, Novi i Ledenice. Planinski dio u pozadini nije Knezovima bio prepreka za povezivanje sa svojim ostalim hrvatskim posjedima koji su, osim Bakra i Novoga te donekle Trsata, udaljeniji od mora. No, Knezovi – s uporištem i na otoku Krku – utjecali su na to da se poljoprivredno bogata dolina i golemo šumsko prostranstvo postupno okrene i prema svome obalnom dijelu, i to onako kako su rasle ambicije i potrebe feudalaca; tako vinodolski ˝gradovi˝ razvijaju svoje lučice, a u slika3novljanskome području osobito u samome Novom te u Žrnovnici i Povilama. Cijelo se područje, a osobito Novi, oslanja i na bogati šumsko-stočarski revir koji mu je pripadao i izvan Kvarnerskoga primorja, u zaleđu, u Gorskom kotaru.

       Knezovi i dodatno utvrđuju Novi, jer postaje njihovo sve uglednije sjedište (od prve polovine 15. st. Krčki knezovi se nazivaju i Frankopanima), pa se tako u Novome odigrao i kapitalni povijesni događaj, koji je obilježio hrvatski prostor općenito, a značenjem je dobio i europske razmjere. Naime, učvršćavajući svoj feudalni položaj u knežiji, krčki su knezovi nailazili i na suprotstavljanje stanovnika, navikli na slobodniji život neposrednih podanika (udaljenoga) vladara. I inače vješti u političkim i drugim igrama, knezovi su u Novome 6. siječnja 1288. god., zajedno sa predstavnicima spomenutih devet općinskih zajednica donijeli pravne propise za Vinodol.

       Toga su dana u pisanome obliku popisani i ˝stari˝ i stari pravni običaji, dodane su nove norme, pa je utvrđeno odvijanje vinodolskoga života te međusobni odnosi stanovnika i njihov odnos prema feudalnim gospodarima. Skup tih normi, danas poznat kao ˝Vinodolski zakon˝, napisan je hrvatskim jezikom, glagoljskim pismom, u primorskoj čakavici. Od 19. st., zahvaljujući upravo Novljaninu Antunu Mažuraniću, taj je pravni spis postao predmetom intenzivne pažnje brojnih hrvatskih i stranih znanstvenika, ali i publicista uopće, koja ne posustaje ni danas.˝Zakon˝ je vrhunski izraz i majstorsko djelo hrvatskog srednjovjekovnog prava, prvo takvo na južnoslavenskom prostoru, a u toj oblasti stavlja Hrvate u sam vrh hrvatskog pravnog života. No, to je i spomenik prebogat elementima veoma zanimljivim i za istraživače iz kulturne, jezikoslovne, gospodarske, socijalne, političke i onomastičke i drugih oblasti. Ukratko – taj izvor ulazi u najuži izbor od svega nekoliko najznačajnijih nacionalnih spomenika Hrvata uopće.

          Sama činjenica da su krčki knezovi odabrali Novi za mjesto sastanka više desetaka najuglednijih predstavnika svoje knežije iz devet općinskih zajednica, s time da je bio i prisutan i knez Leonard, dovoljno govori da je mjesto imalo i prostore i druge, prateće mogućnosti za održavanje tako velikoga, uglednog sadržajnog i presudnog skupa i za Vinodolce i za feudalca. U dokumentu su na prvom mjestu ubilježeni upravo predstavnici Novoga: vinodolski i knežev dvornik Črna, plovan (župnik) Petar, satnik Vukonja Pribonja, Banac Saražin i Bogdan Vučinić.

Donošenje “Vinodolskog zakona” govori o središnjoj ulozi Novoga u Vinodolskoj knežiji u 13. st., iako je zemljopisno na njezinoj periferiji. Ali, Novi je očito bio i jedno od najvažnijih osobnih kneževih sjedišta; s knezovima je boravila i pratnja, a pratio ga je i sjaj koji je u to doba općenito vezan uz takve ličnosti. Osim toga, u Novome (i u susjednim Selcima) nalaze se i vrijedne solane, čiji se proizvod u srednjemu vijeku svuda mjeri izuzetno visokim novčanim vrijednostima. Sve je razvijenija poljoprivredna struktura, s osloncem na Velo polje u području Suhe Ričine; tu je i ribolovni dio privrede (iako Novljane pomorstvo nije življe privlačilo). Postupno se grade kuće i izvan zidina, grupirane u Varošu, između Place, Sv. Trojice i Brdašca, te Šćedine, Krasa, Mela i Lukavice, do 15. st. međutim, te se manje cjeline stapaju u Novi kao jedinstveno naselje. U 14. st. gradi se župna crkva, i to – zanimljivo – u stilu starokršćanske bazilike; tu je, npr., gotička crkvica Sv. Trojice te Sv. Fabijan i Sebastijan, itd. Smrt Nikole 1432., jednoga od najmoćnijih krčkih knezova uopće i prvoga s imenom Frankopan, označila je početak kraja te najmoćnije i najuglednije hrvatske velikaške obitelji – uz knezove Bribirske, odnosno Šubiće i, potonje, Zrinske, izuzimajući, naravno, vladarsku obitelj Trpimirovića. Velika državina, koja se prostirala diljem hrvatskih prostora (a povremeno i izvan njih), već se 1449. god. raspala na posjede osam frankopanskih loza. Novi je pripao Martinu, zajedno s Bribirom, Kotorom, Bakrom i Trsatom. Time počinje gubiti svoj središnji položaj, iako je baš taj knez na Osap doveo ugledne pavlinske  redovnike.

Burna stoljeća

slika4God. 1479. slijedi i neposredni, oružani udarac – zakratko Novi osvaja Martinov (veoma ambiciozni) brat Ivan VII. s obližnjega o. Krka, a ubrzo ga preotimaju vojnici kralja Matije Korvina. Novljani su odmah sagledali i dobili od samoga vladara potvrdu svojih sloboština. Međutim, te iste godine slijedio je snažniji udarac na gospodarskom planu – o. Krk su zaposjeli Mlečići, s čime su u znatnoj mjeri potrgane stoljetne veze između Novoga i Bodulije. Usto, nekoliko godina kasnije započinje i snažnije unutarnje kidanje nekadašnje Vinodolske knežije – Trsat je za Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo izgubljen jer je pripao Habsburgovcima. U međuvremenu neposredno novljansko zaleđe temeljito pustoše slika5novi neprijatelji – Osmanlije, pa se u utvrdi Novi 1493. spašava i sam modruški biskup Krištofor s kaptolom; ovdje je i preminuo. lako Frankopani još više učvršćuju Novi, Turci su 1527. god. ipak prodrli i u nj, spalili ga te dio puka odveli u ropstvo.

Ipak, kneževski Novi obnavlja se; nastoji zadržati svoj stari sjaj, iako privredno više nema one stare snage. No, Krištoforov dolazak pretvara Novi u biskupsko sjedište, pa je i crkva uzdignuta u katedralno središte. 0 značenju tadašnjega Novoga govori I niz spomenika – zlatni relikviraji iz 14., drvena Bogorodica, pokaznice i glagoljski natpis iz 15. st. itd. Osobito su značajni glagoljicom pisani spomenici – I. novljanski brevijar iz 1494., s prijepisom apokrifa o Tekli iz 12. ili 13. st., koji je najstariji na južnoslavenskim prostorima. Taj golemi brevijar uglavnom je napisao pop Martinac na Grobniku, a za pavlinski samostan na novljanskom Ospu; u tome kodeksu svećenik je ostavio najsvježiji podatak o propasti hrvatskog plemstva prethodne godine na Krbavskome polju i konačnom rasapu Hrvatske.

Dioba Vinodola i dalje pokazuje svoje štetne posljedice za Novi. U drugoj polovici 16. st., zahvaljujući složenim obiteljskim i drugim vezama, Novi je kratko u posjedu Zrinskih, no vraća se u svojinu tržačkih Frankopana. Od Novoga do Trsata Vinodol drže Zrinski, a glavno središte postaje Bakar, te Novome ne pomažu ni stroge frankopanske naredbe, poput one da njihovi podanici iz Modruša i Gorskoga kotara svu robu moraju dovesti “u grad naš i porat novski pri moru, ali ako bi koj sol, ulje i kakav godar robu pri moru u kojem drugom mestu, nego u rečenom portu kupoval da vsa takva roba (treba) va contrabant vzeti”. Znatno umješniji Zrinski u kratko vrijeme svoj dio Vinodola tako gospodarski uspješno razvijaju kako Frankopanima nije uspjelo stoljećima prije. Znatnije veće prihode ne donose ni urbarijalni propisi kojima u dva navrata Frankopani u 17. st. nastoje srediti gospodarske odnose u Novome; čvršćih kmetskih odnosa nije moglo biti ni tada.

Silovita turska osvajanja te prodori Turaka i u novljansko područje, čak i u sam Novi, kako rekosmo, pored udaraca na gospodarskom polju donose i znatne demografske promjene. Jer, i ovamo stižu brojne izbjeglice i prognanici iz Bosne, Hercegovine i drugih istočnobalkanskih zemalja, ali i iz ostale Hrvatske, koja je od katastrofalnoga poraza na Krbavskom polju 1493. gotovo sasvim otvorena Osmanlijama; ne pomaže mnogo ni ulazak hrvatskoga dijela Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva 1527., pa tako i Novoga, u sastav Habsburške Monarhije. Jer, na sve nedaće nadovezuje se i politika venecijanske sile na Jadranu prema izbjeglicama/ prognanicima iz turskih područja, sve poznatiji pod imenom uskoka, od kojih se najznačajniji dio postupno koncentrira u Senju, pa i u Novome.

Frankopani i Zrinski koriste prigodu da novim stanovnicima popune svoje posjede na obali, a oni odavde nanose i teže udarce Turcima, a potom i Mlečićima, harajući susjednim o. Krkom i Istrom; to, međutim, pridonosi daljem opadanju starih, plodnih veza i s novljanskim područjima. Traje razdoblje tzv. uskočkih ratova, u kojima se prelamaju interesi više europskih velesila, a pojedini hrvatski sjevernojadranski predjeli uništeni su na duže razdoblje.

 

Zrinski i Frankopani

S obzirom na to da pojedini Zrinski i Frankopani ne žele ili ne mogu riješiti uskočki problem svojih vlastelinštava, u početku 17. st. javlja se prijedlog da se Vinodol Zrinskih i Novi Frankopana predaju vladaru. No, kako je Novi sve snažnije uskočko uporište, Mlečići kreću u radikalno uklanjanje toga opasnog nukleusa te ga napadaju 1598., 1613. i 1615. godine; posljednje godine napravili su takav pokolj da je izazvao pažnju i širih europskih razmjera. Pored ostaloga, Mlečići razaraju i Lopar te pavlinski samostan na Ospu. Dvije godine kasnije, ugovorom u Madridu, uskočka je opasnost uklonjena, oni su uglavnom raseljeni, ali nemiri u novljanskom kraju traju i dalje, pa, npr. polovicom 17. st. Frankopan mora intervenirati u sukobu Novljana i novih stanovnika u susjedstvu. Suprotnosti i sukobi, međutim, vremenom nestaju, došljaci se integriraju u ovdašnji život, a staro stanovništvo prima razne elemente njihova života i zadržava ih sve do danas.

Od naglijega gospodarskoga prosperiteta većega dijela Vinodola pod vlašću Zrinskih donekle ima koristi i Novi, kojemu je pripadao i značajan mlin u Žrnovnici, obnavlja se i feudalčev/dvorac/kaštel. No, sve nesretno propada u tragičnome krahu 1671., kada je habsburški dvor slomio otpor Zrinskoga i Frankopana kao najviđenijih hrvatskih velikaša. Uz Petra Zrinskoga, iako je u Bečkome Novome Mjestu izgubio glavu i znameniti hrvatski književnik Fran Krsto Frankopan, posljednji iz toga roda u hrvatskim zemljama i posljednji gospodar Novoga iz te obitelji. U danima sloma zrinsko-frankopanske pobune, knezeva supruga Julija (rođena Narro) i rođak Orfeo Frankopan upravo su iz Novoga uspjeli brodom prebjeći na mletačko područje. Oni su jedino odavde uspjeli spasiti dio bogatstva, jer je započela temeljita pljačka svih frankopanskih i zrinskih dobara. Novi je zajedno s drugim posjedima pripao dvorskim institucijama, koje su ga međusobno preprodavale ili odstupale.

Novi se postupno i fizički urušava, čak i dvije trećine grada, ali potkraj 17. st. ipak počinje oporavak, što se ogleda i u življem porastu naselja izvan zidina, a u 18. st:. i u barokizaciji župne crkve te obnovi kaštela. Oporavku je pridonijelo i obnavljanje starih ili građenje novih cesta prema Senju i (dolinom) do Rijeke. Takvom gospodarskom usponu znatno pridonosi i osjećaj slobode – otkupljuje se rabota i druga podavanja; tada je (1763.) na novljanskom vlastelinstvu bilo 6 plemićkih, 11 slobodnjačkih, 63 knapskih i 130 kmetskih kuća.
                     Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
                     Tipograf, Rijeka 1995.