Povijest – sažetak

Objavljeno 8. svibnja 2012.

Povjesnica Novog Vinodolskog teško se može sažeti u nekoliko stranica pisanog teksta iz razloga koji su svojstveni sredinama bogatim zbivanjima te djelovanjem pojedinih ličnosti. Štoviše, neka od tih događanja i neke od tih ličnosti bitni su i za znatno šire prostore od užega zavičajnoga prostora. U tome smislu, već sada ističemo ˝Vinodolski zakon˝ iz XIII. Stoljeća te bana/potkralja i pjesnika Ivana Mažuranića iz XIX. Stoljeća.

Novi Vinodolski
       Novi Vinodolski (u starijim vrelima upisan i kao Novi, Novi pri moru, Novigrad itd.) već je i po svome zemljopisnom položaju determiniran za određene funkcije koje su omogućile usmjeravanje šire pažnje na njega. Cijelo područje Vinodola – najznačajniji dio kopnenoga dijela Kvarnerskog primorja – razdijeljeno u tri relativno uočljive cjeline; planinsko-šumska pozadina, poljoprivredni resursi u sredini i obala davali su široke mogućnosti za razvoj ljudskog života. Taj se život odvijao uglavnom na uzvišenjima, najprije u gradinama; ta prethistorijska naselja s karakterističnim kružnim obodnim sustavom nisu, međutim, relativno čvršće ukorijenjena poput onih na susjednome otoku Krku, npr. Jadran od primjena lijepe koncentrične a opet elastične aglomeracije upravo je Novi iz kasnijih vremena, također na brežuljku, smješten  u podnožju višeg brijega Osap, naseljenog u prethistoriji. Usto, Novi se nalazi na općenito pogodnome mjestu , na raskrsnici cesta od kojih jedna na jugu izlazi u plodnu vinodolsku dolinu a druga teče uz obalu, a ponad utoka Suhe Ričine u Jadransko more; tu je i (jedini) otočić Sv. Marin (Školjić).

slika1
U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.

slika2Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina;
ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje. Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.
slika3
Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol) te visoko građevinsko umijeće stanovništva.

Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.), koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihoslika4voj (konačnoj) domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva. U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.). U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana), koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran. Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.), god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vislika5nodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga. Znatne su i demografske promjene  izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire) izbjegli modruški biskup Krištofor.

Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki  naraštaji  Novljana,   pučana,   i  njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno.

                               Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
                               Tipograf, Rijeka 1995.