XX. stoljeće – razdoblje do II. svjetskog rata

Objavljeno 9. svibnja 2012.

Godine 1906. donesen je Zakon o zdravstvu, po čijim odredbama se sva društva za poljepšanje mje­sta preimenuju u Lječilišna povjerenstva, što daje novi impuls oživljavanju lječilišnog turizma, da bi konačno 1909. godine Novi Vinodolski bio proglašen morskim kupalištem i klimatskim lječilištem. Na parcelama u neposrednoj blizini mora i okućnici postojećih hotela, na zemljištu koje je otku­pljeno od privatnih vlasnika, pristupa se pošumljavanju i formira se javna parkovna površina, pa je time suri primorski krš postao ugodna rekreacijska zona u neposrednoj blizini mora, puna bjelogoričnog i crnogoričnog drveća i oplemenjena pojedinim vrstama mediteranske flore. Od 1917. do 1922. godine hotel “Lišanj” doživljava drugu renesansu, jer proširuje smještajni kapacitet na 60 soba s tekućom toplom i hladnom vodom, te dvije velike društvene prostorije. Istodobno s gradnjom hotela i prenošenjem kupa­lišnog etablismana u prirodnu, pjeskovitu uvalu “Lišanj”, dalekovidniji i poslovniji Novljani iniciraju godine 1896. osnivanje “Sindikata udruge za podignuća kupališta “Lišanj” u Novom Vinodolskom”, pa u proglasu upućenom zainteresiranima, navode: “Za ove plemenite nakane upućeni smo i prema ukusu dosadašnje kupališne publike i po krasoti naravi na morske žalove u Novom Vinodolskom”. Proglasom upućenim novljanskoj gospodi, inicijatori pozivaju na uplatu najmanjeg uloga od 2.500 forinti, čime se stvara prva dioničarska udruga u turističkom gospo­darstvu Novog Vinodolskog. Ovakve inicijative po­kreću i kapital domaćih stanovnika, pogotovo povratnika-iseljenika, koji svojom ušteđevinom gra­de u turističko-kupališnoj zoni “Lukavice” stambene kuće i vile.

Tako su pored hotela “Lišanj”, “Slavuj” i “San Marino” izgrađene vile: “Nikolina”, “Olga”, “Vera”, “Gavrilović”, “Marija”, “Sofija”, “Jun”, “Anđelina” i dr. koje se već u turističkom vodiču 1912. godi­ne nude i preporučuju kupališnoj klijenteli, jer se “u tim objektima dobivaju jeftini stanovi, tečna hrana i piće”. U spomenutom vodiču, pored položaja Novog Vi­nodolskog, klime, povijesti grada, opisa kupališta, ponude stanova i hrane, spominju se i šetališta i izle­ti. Pored jednodnevnih izleta u Vinodol i susjedna priobalna mjesta, preporuča se i izlet na Plitvička je­zera. “Divna ova vožnja traje tri dana; a plaća se dnevno od četiri osobe Kruna 20 (dvadeset)”. U to doba u Novi Vinodolski dolazi dnevno iz Ri­jeke pet parobrodarskih pruga, a isto toliko odlazi iz Novoga u Rijeku, dok jedna pruga odlazi dnevno iz Novoga u susjedni Senj. Osim ovih redovnih parobrodarskih pruga spominju se i četiri pruge, koje iz pravca Rijeke prema Dalmaciji, pristaju u Novom Vinodolskom. Razni izletnički parobrodi priređuju izlete u “obližnja mjesta i gradove: Rab, Basku, Pulj (Pulu), Opatiju, Lovran i dalje za Dalmaciju i Mlet­ke”. Vrijedno je zabilježiti da se u Vodiču iz 1912. go­dine spominju samo parobrodarske pruge, dok još autobusima nema ni spomena. Međutim u proteklih osamdesetak godina prometne su se prilike toliko iz­mijenile da se danas u vodičima turističkih i kupa­lišnih mjesta Hrvatskog primorja pomorski promet uopće ne spominje, ali se zato autobusne linije broje na mnogo desetaka, pa čak i stotinu autobusa dnev­no. Da li je budućnost prometa kopnom, morem ili zrakom pokazat će nadolazeće godine!

 

Prvi svjetski rat smanjio je intenzivnu izgradnju privatnih vila i ljetnikovaca, koje su se gradile uz ce­stu prema Senju i Ogulinu i činile su niz ambijentalnih zgrada za ljetovanje vlasnika, njihovih poslovnih prijatelja iz kontinentalnih krajeva, kao i domaćih i stranih turista. No, gradnja ljetnikovaca i vila nije u potpunosti zamrla.

U periodu između dva svjetska rata, ulogu turi­stičkog domaćina u mjestu obavlja Lječilišno povje­renstvo, koje se kasnije preimenuje u Kupališno povjerenstvo, da bi pred početak Drugog svjetskog rata djelovalo pod imenom Općinski turistički od­bor. Na zapadnom dijelu grada, na predjelu zvanom “Sveti Mikulj” u to vrijeme počinje izgradnja nove turističke zone grada, na kojoj, uz postojeću vilu obitelji Vipauc, nastavljaju gradnju obitelji Mašek, Starčević-Topličan, Ritig, Kranjčec, Nikolić i Petrić. Danas je na tom predjelu i na susjednoj Kalvariji iz­građeno nekoliko stotina stambenih kuća i ljetniko­vaca. Interesantno je zabilježiti da su u to vrijeme hote­li “Lišanj” i “San Marino” dobivali električnu struju iz vlastite električne centrale, koja je bila smještena u gospodarskom dijelu “San Marina” tj. u njegovom zapadnom dijelu. Grad nije imao električnu rasvjetu, nego je za uličnu rasvjetu koristio petrolejske lampe. Potrebe stanovništva i posjetitelja rastu, a moderni turizam tog vremena ne zadovoljava se više petrolej­skim lampama, niti vodom kišnicom iz cisterni ili bunara, već traži nova rješenja. Pod teškim kredit­nim obavezama Općina Novi Vinodolski, skupa sa Lječilišnim povjerenstvom, uspijeva godine 1932. iz­graditi strojarnicu sa crpkama na izvorištu “Žrnovnica” čime se rješava veliki problem opskrbe stanovništva i turista kvalitetnom pitkom vodom. Uz slične kreditne obaveze, iste godine puštena je u pogon električna centrala, čija je gradska mreža ugasila mnoge petrolejske lampe, karbitnice i “kljunice” u našim kućama, a ulične petrolejske i petroplin-svjetiljke ustupile su mjesto električnim žaruljama Taj prijelomni dan u modernizaciji uvjeta rada u turističkom gospodarstvu zabilježen je u analima grada sa datumom 1. lipnja 1932. godine.

Godine 1935/36. na prostoru gradske luke, na mjestu ruševina starog “magazina”, Novljanin Milan Potočnjak gradi novi hotel “Klek” sa 22 sobe, odnosno 50 kreveta. U razdoblju od 1934. do 1940. godine izgrađena je dionica Jadranske turističke ceste (JTC) od Sušaka do Novog Vinodolskog, koja je još čvršćom sponom povezala   emitivno   europsko turističko tržište s našim mjestom. Prihvaćajući nove posjetitelje, koji su ovom, tada modernom cestom, dolazili na Jadran, Novi Vinodolski je osjetno povećao dolazak turista.  Dok je 1931. godine u Novom boravilo 2.406 turista i ostvarilo 45.006 noćenja, već 1935. godine u Novom  boravi  3.278  turista,   koji  ostvaruju  59.850 noćenja. Turistički promet kulminirao je u Novom 1939. godine, dakle pred početak Drugog svjetskog rata, kada je u gradu boravilo 3.946 turista, a ostva­reno je 62.992 noćenja.

Rad Lječilišnog povjerenstva, bez obzira kako se je u kojem periodu službeno nazivao, bio je veoma plodonosan, svrsishodan i raznolik. Tako je već 19. travnja 1926. godine u zapisniku egzekutivnog od­bora zabilježeno… “glede filma Novi, kojega smo nabavili, a koji se je prikazivao u Novom, traže razna kinematografska poduzeća ogromne svote novca. Tako “Bosna film” traži za mjesec dana, što bi se po raznim kinematografima u našoj zemlji prikazivao naš film 4.500 din. Kino “Apolo” u Novom Sadu traži za prikazivanje 500 dinara i naplatu za hrvatsko-srpski tekst 6 din. po metru. Budući da se film nalazi u većem dijelu slike drugih mjesta – napose od mjesta Crikvenice, to neima smisla propagirati tim filmom – dok se ne odstrane slike Crikvenice”. Iz ovog kratkog zapisa može se zaključiti da se je Od­bor služio najsuvremenijim promidžbenim, tada do­stupnim sredstvima, osjećajući rivalstvo sa susjednim mjestima. Aktivnosti Lječilišnog povjerenstva, odnosno preimenovanog kasnije u Kupališno povjerenstvo ili Općinski turistički odbor, može se zahvaliti izgradnja tenis igrališta u parku “Lukavice” godine 1926., proširenje plaža i dogradnja novih kabina za kupače, gradnja dječjeg bazena na plaži, plivališta ispred ku­pališne zgrade, te skakaonice – “trambulina” – godi­ne 1938/39. U nastojanju da zadovolje želje i potrebe posjetitelja turistički djelatnici i entuzijasti izazvali su veliki interes domaćih i inozemnih posje­titelja, o čemu svjedoče statistički podaci. Od prvih podataka iz 1897. godine, koji bilježe da je u mjestu boravilo ukupno 374 posjetitelja, već godine 1910. broj posjetitelja raste na 832, godine 1931. na 2.406, a godine 1939. čak na 3.946 posjetitelja, koji su ostvarili 62.992 noćenja. Uzme li se u obzir da je Novi Vinodolski te godine imao veoma skromne smještajne mogućnosti tj. svega 407 soba ili 745 kre­veta, tada možemo bez ikakve rezerve utvrditi da je 1939. godina bila rekordna godina organiziranog tu­rističkog djelovanja u periodu prije početka Drugog svjetskog rata. Da je Novi Vinodolski u to vrijeme bio zaista privlačno i mirno obiteljsko ljetovalište, potvrđuje i činjenica da su članovi tadašnje kraljev­ske dinastije, koji su imali u tadašnjem društvenom uređenju mogućnost birati u zemlji ili u svijetu bilo koje mondeno ljetovalište, izabrali godine 1934. baš Novi Vinodolski i hotel “Lišanj” za svoje odmaralište.

 

Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.